Mnoge firme godinama rade priključene na niski napon iz distributivne trafostanice i o sopstvenoj stanici počnu da razmišljaju tek kada im operator saopšti da za novo proširenje nema slobodne snage.
Odluka o vlasništvu nad trafostanicom nije samo tehničko pitanje, ona menja i način na koji se struja plaća. Kupci priključeni na srednjem naponu, sa sopstvenom trafostanicom i merenjem na srednjenaponskoj strani, spadaju u drugu tarifnu kategoriju od kupaca na niskom naponu.
Cene po kilovat-satu i po kilovatu odobrene snage su niže, jer kupac sam snosi transformaciju i gubitke u njoj. Kod veće potrošnje ta razlika na godišnjem nivou nije simbolična i često je glavni ekonomski argument za sopstvenu stanicu.
Sa sopstvenom trafostanicom firma dobija kontrolu: snagu dimenzionisanu prema svojim potrebama, mogućnost proširenja, prostor za solarnu elektranu, baterijski sistem ili brze punjače, i nezavisnost od toga koliko je slobodnog kapaciteta ostalo u distributivnoj stanici koju deli sa komšijama. Kvalitet napona je stabilniji, jer nema drugih potrošača na istom transformatoru. Sa druge strane, preuzimaju se obaveze. Vlasnik trafostanice odgovara za njeno održavanje, periodične preglede i ispitivanja, za obučeno osoblje ili ugovor sa firmom koja to radi, i za svaku intervenciju kada nešto zakaže. Transformacija ima svoje gubitke koje vlasnik plaća kroz preuzetu energiju. Investicija u stanicu je kapitalni trošak koji se poredi sa uštedom na tarifi i sa vrednošću sigurnosti napajanja. Obrazac iz prakse je prilično dosledan.
Sopstvena trafostanica ima najviše smisla kod firmi sa većom i rastućom potrošnjom, kod pogona kojima kvalitet i raspoloživost napajanja direktno utiču na proizvodnju, i kod svih koji planiraju solar, skladištenje energije ili elektrifikaciju voznog parka, jer za sve to treba priključna snaga koje u tuđoj stanici najčešće nema.
Firmi sa malom i stabilnom potrošnjom, bez planova za rast, priključak na niski napon i dalje može biti racionalniji izbor. Odluka se ne donosi na osnovu osećaja nego na osnovu tri broja: koliko košta izgradnja i priključenje, koliko iznosi godišnja razlika u tarifi i troškovima, i koliko vredi snaga koja postaje dostupna za buduće planove. Kada se ta tri broja stave na papir, period otplate se vidi jasno, a odluka prestane da bude dilema. Iskustvo kaže da firme koje su prešle na sopstvenu stanicu retko požale, ali i da požale one koje su je dimenzionisale samo prema današnjoj potrošnji.
